Umjetnička djela, u svom digitalnom obliku.

Muzej je htio da posjetilac kompozicijske odluke slikarke osjeti iznutra, a ne da o njima čita.

Slike Mone Ardeleanu rastavljene su na kolažne elemente: editor na platnu sa kružnom touch selekcijom građenom za muzejske ekrane. Gotov rad ide u zajedničku galeriju, ali tek poslije antivirusne provjere i ljudske moderacije.

Brenkenina „Signale“ se drži pravila, ne poteza: hard-edge kompozicija od tri crvena tona, savršeno simetrična. Ta pravila se natpisom na zidu daju opisati, ali ne i osjetiti.

Slika je reimplementirana kao živi sistem: četiri tačke za povlačenje, četiri parametra, kompozicija se preračunava u stvarnom vremenu. Original stoji uz nju kao referenca, uvijek na dohvat, a kad se sva četiri parametra poklope, slika nagradi animacijom.

Brâncușijeva uglačana bronza živi od svjetla i ugla gledanja. Jeftin 3D model bi je ubio.

Sve je stvarna fotografija: kruženje oko skulpture kroz 12 uglova i tri visine kamere, pa „Black Cube“: tri studijske lampe i točak ekspozicije, 96 mapiranih stanja, svako riješeno u pravi kadar iz muzeja.

Meckseperina vitrina je kritika potrošnje složena kao izlog. Kako je prevesti u online shop, a da poruka ne nestane?

Lažni webshop sa proizvodima u urednom reklamnom tonu. Skrolanje pomjera video pucanja stakla kadar po kadar; na kraju se shop ponovo iscrta, trajno okrenut poleđinama kartonskih displeja.

Wellmannine grafike su uputstva za pravljenje zvukova vlastitim tijelom. Muzej je htio da posjetilac proba, ne da čita.

Kviz kroz deset zvučnih pjesama. Backend bilježi samo pitanje i je li odgovor tačan, bez ikakvog identifikatora, a povratna poruka se računa uživo iz odgovora svih dosadašnjih posjetilaca.

Laibov Wachsraum živi od prisustva: miris voska, prigušen zvuk, polumrak. Kako to dati nekome ko ne može ući?

Četrnaest stvarnih 360° stanica snimljenih u samoj komori, koračni hod sa joystickom za kiosk, i zvuk kao jezgro: dvije atmosfere koje se pretapaju na pragu, plus producirana vođena meditacija na dva jezika.

Leiblova slika je jedna jedina naslikana ruka, fragment uništenog portreta. Kako posjetioca uvući u djelo koje je samo dio cjeline?

Hand-O-Mat: kamera kioska slika ruku posjetioca, prepoznavanje gestova radi u samom pregledniku i odgovara svim rukama iz dvije zbirke koje prave isti gest, iz oblaka od 154 ruke sa 112 djela. Fotografija nikad ne napušta uređaj.